Čovjek je biće koje se od svih drugih bića najviše razlikuje po mogućnosti željenja, i upravo zbog toga, čovjek je biće koje na kraju uvijek učini što želi.

Želja zapravo predstavlja priželjkivanu budućnost. Dakle, samo iz razloga što čovjek ima mogućnost sagledavanja samog sebe, samosvijesti, koja je pak omogućena sposobnošću pamćenja, a time i uspoređivanja - on ima mogućnost priželjkivanja određene budućnosti. Pamćenje zapravo virtualno zaustavlja vrijeme, a samim time vrijeme zatočeno u pamćenju postaje prošlost.
Vrijeme je poput vage. Sadašnjost predstavlja ravnotežu između prošlosti čiju težinu čine bivše sadašnjosti, dok je budućnost beskonačan potencijal ove sadašnjosti. S obzirom da je nemoguće da prošlost sadrži sve tadašnje mogućnosti (ili možda baš zato što ih sadrži?), budućnost koja je bezgranična može držat tu vagu u ravnoteži. Ali ako pretpostavimo da se u prošlosti nije ostvario cijeli potencijal tadašnjih sadašnjosti (ako i postoje paralelni svijetovi, tada mislim na samo jedan) i ako znamo da će i budućnost jednom postati prošlost također ne u potpunosti ostvarenih potencijala, moramo doć do zaključka da u sadašnjosti odabiremo budućnost, a da naše odluke donosimo na temelju prošlosti iz koje možemo učiti. I to nas opet vraća na želju kao jedini određujući faktor. Kad bi čovjek poželio saznati što je to što priželjkujemo, vjerujem da bi se odgovor morao nalaziti u nekim usađenim ili odabranim, ali svakako nesvjesnim potrebama. Kažem nesvjesnim, jer smatram da su te potrebe apsolutne po svojoj prirodi, pa ih nije moguće ni u jednom određenom trenutku u vremenu u njihovoj potpunosti biti svijestan, jer bi za to bilo potrebno ne-postojati u materijalnom smislu. Materija nas dakle ograničava, ali nam ujedno daje i mogućnost da se izdvojimo od tog apsoluta i na taj način „spoznamo“. Jedno bez drugoga jednostavno nije moguće. Off topic: iz tog razloga prepoznajem odredenu magiju u broju 3. Smatram da je priroda dokučiva (unutar mojih sadasnjih granica) uz pomoć broja 3 kojeg sačinjavaju brojevi 1 i 2. Dualizam. Postoje dvije krajnosti što se nalaze u trećem. To treće zapravo je jedno, i tako to ide u krug. Ne možemo reći da postoji Sve, jer bi moralo postojati i Ništa u odnosu na što bi Sve moglo biti sve, a samim time ono prestaje biti Sve kada postoji i Ništa. Ipak, nedvojbeno - postojimo.

U čemu, gdje, kada? Sve su to stvari koje ne možemo dokučiti bez da prestanemo biti ono što jesmo. Treba li ovo biti razlog za strah ili sreću. Ovisi o svakom ponaosob. Ovisi o želji. Razlog za sreću možemo naći u istini da ništa ne postoji bez našeg znanja o tome. Drugim riječima, sve što postoji zapravo je samo ono što smo imali prilike upoznati, spoznati. A kako je moguće da znamo nešto što još ne znamo?? E pa to je ono u nama što je apsolutno, što nam stvara osjećaj da zapravo znamo i ono što još ne znamo, jer se sve, pa i mi sami, nalazi u apsolutu koji nije dokučiv. I šta, sad bi se neko trebo osjećat nezadovoljnim, praznim, jer ne zna sve, jer ne zna ono što ni ne može znati?!! S druge strane, postoje ljudi čiji je stav jednako neispravan. Oni „znaju“. Čak i ono što ne znaju, oni vjeruju u taj osjećaj poznatoga i smatraju da znaju. Oni „znaju“ ono što ne mogu znati. Međutim, postoje i oni treći koji su svijesni da je znanje samo riječ, simbol, pokušaj objedinjavanja nečeg apsolutnog i svođenja na jedno zajedničko, nešto što bi kao takvo bilo moguće posjedovati i onda to koristiti za svoju dobrobit. Onog trena kad čovjek počne razmišljati na takav način, da je nešto moguće posjedovati, on postaje robom toga što želi posjedovati. Rob je osoba bez slobode. Kad čovjek nešto posjeduje, tada on to želi zadržati, a to ga onda sprečava da bude slobodan. Što više toga posjedujemo, to smo manje slobodni. Današnji je svijet posjedovalački. Ljudi, nacije, nakon što su uzeli nešto što im tak i tak nikad nije pripadalo (prirodu, za početak), sada se bore da ju ne izgube, a to je upravo put koji vodi do toga! Smiješno je sve to zapravo…

Wishing it doesn't make it so!

Ljudi se često ne usuđuju željeti jer se boje neuspjeha koji eventualno stoji na kraju tog puta kojeg je nužno prijeći da bi ta želja postala stvarnost. Oni koji se, pak, usuđuju nerijetko su spremni na kompromise i (što je gore) čine ih…
Nerijetko, ljudi sami sebi sabotiraju taj put sa potencijalno negativnim posljedicama (ali isto tako i potencijalno pozitivnim) tako što unaprijed smišljaju alibije za slučaj neuspjeha, ili pak umanjuju vrijenost samog cilja – želje. Otvaraju prostor kompromisu.
Nerijetko se uvjeravaju da će stvari bit onakve kakve trebaju biti same po sebi, a time si oduzimaju mogućnost kontrole, odn. izbjegavaju odgovornost.
Često pak, nakon što se ipak odluče na taj put, pri prvim većim preprekama odustaju, jer vjeruju da su te prepreke „znakovi“ koje oni tumače kao predskazanja neuspješnog puta. Neki pak, nikad neće reć da odustaju. Oni to zovu odgađanjem. Ne razumiju da su prepreke ono što čini put više ili manje vrijednim. A sve ima svoju vrijednost. Prepreke, put, cilj. Čovjek. Humanizam. Razum. Osjećaj. Prisutnost. Sada.

Onaj osjećaj kad napokon krenu na taj put, kada njihov cilj/želja po prvi put djeluje u potpunosti ostvariv proizlazi iz činjenice da samim činom pokretanja prema cilju (u odnosu na stanje mirovanja koje nema potencijal stvaranja) oni ulaze u sferu u kojoj se i nalazi njihov cilj/želja – u pragmatičnoj stvarnosti. Taj osjećaj ne traje dugo. Njega slijedi spoznaja da je put do ostvarenja cilja/želje puno teži od zamišljenog, jer se maštanje iz kojeg proizlaze želje i snovi odvija unutar svijeta kojeg sami kontroliramo i to u potpunosti. Svijet je to kontroliranih uvijeta, svijet u kojem imamo apsolutnu moć, gdje možemo stvarati nešto ni iz čega, svijet gdje je sve moguće, svijet čije granice postavljamo sami. Zato se kaže da teorija bez praxe ne znači puno, jer ona je neusporedivo lakša od njene praktične primjene/provedbe gdje iskaču stvarni problemi koji traže stvarne ključeve za rješavanje – bilo da se radi o nepredvidivosti postupaka drugih, bilo svojih, ili onog trećeg. Jer jedino stvarno pravilo koje postoji je pravilo promijene. Zato su sve istine kontradiktorne. Zato što onog trenutka kad nešto spoznamo, kažemo, učinimo, to prestaje biti ono što je bilo do tada, a postaje nešto drugo što je nastalo iz onog prethodnog. To je evolucija. Nad pravilom promijene nemamo utjecaj. Ono je van nas. Međutim, kad razvijamo planove, odn. teoriju mi smo ti koji upravljamo promjenama. To je mjesto gdje se rađaju ideje.

Ljudi jednostavno ne misle da zaslužuju nešto lijepo, dobro, pravo. A da ni ne govorim kolko smo podložni utjecajima, koliko smo željni sreće za koju vjerujemo da ju nismo sami sposobni ostvariti, da je ona nešto izvan nas samih, nešto po što treba otići, što treba znat uhvatit. Sve su to krive pretpostavke koje čine plodno tlo za (danas kapatilastičko) društvo koje od takvih ideja živi već cijelo stoljeće. Psihologija je primjenjiva znanost uz pomoć koje se utječe na naša razmišljanja, stavove, želje. A temelji psihologije, baš kao i svake druge zananosti, počevši od matematike pa sve do nuklearne fizike nalaze se u filozofiji koja nije ništa drugo nego pokušaj objašnjenja svega što postoji kako u nama samima,tako i izvan nas. Religija je svakako najlakši i najmanje zahtjevan način za dolazak do odgovora na pitanja kojima se okupiramo. I baš zato, od kad postoji, ona se koristi za kontroliranje ljudi tako što im se govori kako živjeti, kako razmišljati, koje su to vrijednosti kojih se moramo priržavati.... ali religija je tako plitka!!! Ima nas 6 milijardi i ni jedan nije isti drugom. Cijela priča oko religije bazira se na budućnosti, a na budućnost nitko ne može i ne smije polagati apsolutno pravo.