"Loše je i sramotno kad netko krivo radi i ne sluša boljega, bilo boga, bilo čovjeka."
Sokrat

Bez dlake na jeziku, potresao je lažno samopouzdanje i bespoštedno razbijao uobraženo sveznanje i prividnu mudrost svojih sugovornika, što je u njih izazivalo dvojako raspoloženje. Kod onih koji su bili željni znanja i pouke, budio je želju za promjenom i učenjem, a kod drugih mržnju kao posljedicu povrijeđene taštine.

“Čestiti moj čovječe, Atenjanin si, građanin najveće i po mudrosti i snazi najuglednije države, a nije te stid što se brineš kako ćeš nagomilati blago i slavu i čast, a za pamet, za istinu i za dušu, da ti duši bude što bolje, za to se ne brineš i nimalo ne mariš?”

Umro je 399. g.pr.Kr., u zatvoru, ispivši otrov od kukute, osuđen po tužbi Meleta, uz svjedočenje Anita i Likona: “Kriv je Sokrat što ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država, a uvodi nova bića demonska, kriv je i što omladinu kvari. Predlažem smrt”.

Tvrdio je da je božanski ništa ne trebati, a tome je najbliže: najmanje trebati. Jednom mu je Zopir, govoreći o njegovu izgledu, predbacio: “Tvoje je lice puno strasti”, našto mu je Sokrat, kao i uvijek, odvratio bez imalo ljutnje: “Da, ali ja sam ih sve savladao”.

Kad bi ga mučio kakav problem, Sokrat je znao stati i razmišljati o njemu, ne mareći nizašta drugo, sve dok ga ne bi riješio. Kad je jednom kao vojnik bio kod Deliona, jutrom se nešto zamislio, a oko podneva ostali vojnici opaziše da Sokrat stoji i nešto umuje. Uvečer je još uvijek stajao, stoga su organizirali dežurstvo da vide koliko će dugo on tako stajati. Tek idućeg dana u svitanje on se trgnuo, pomolio bogovima i nastavio svojim putem.

Ako bismo željeli u nekoliko riječi sažeti smisao Sokratova nastojanja, onda je to traženje odgovora na ovo pitanje: kako treba živjeti?

Oslobađanje mišljenja stoga započinje sa Sokratom. On vjeruje da postoji istinsko znanje i traga za njim, uspijevajući izbjeći brojne zamke koje mišljenje postavlja pred čovjeka. Čovjek, naime, vjeruje da su njegove misli odraz njega samoga, no one su često tek “poprimljene” i predstavljaju mišljenje u čiju se vrijednost čovjek nije sam uvjerio, već ga naprosto usvaja i preuzima bez provjere.

Ako se, dakle, neka ideja čini bliskom i dopadljivom, to još uvijek ne znači da je ona ispravna i točna. Čovjek često zavarava samog sebe i uvjerava se u ispravnost svojih stajališta, ne zbog njihove istinitosti, već zbog mode, konformizma ili linije manjeg otpora. On prihvaća određene stavove i stremljenja zbog njihove trenutne popularnosti, čak i ako se s njima možda i ne slaže. Nerijetko prihvaća određene ideje samo stoga što su dopadljivo izložene, dopuštajući da ga tuđe mišljenje zavede, često i ne pokušavajući sam razumjeti.
Na osnovu analogija on dolazi do definicija, definirajući pojam kao osnovu razmišljanja.

Svojim djelima čovjek ne smije poricati samoga sebe, jer to znači izgubiti tlo pod nogama i nestati u ništavilu. To znači prestati biti čovjekom. Kako se to ne bi dogodilo, djelovanje mora biti posljedica ispravnog mišljenja i to je, prema Sokratu, bezuvjetna odgovornost svakog mislećeg čovjeka.

U sebi pronalazi neki glas koji ga odvraća od loših postupaka. “To je glas koji se može čuti samo kao upozorenje, da bi odvratio od neke namjere; nikada, međutim, u smislu nagovaranja.”

“Dragi moj, shvati da i tvoj um upravlja tvojim tijelom kako hoće. Stoga treba držati da i kozmički um sve uređuje onako kako mu je drago...” (Ksenofont: “Uspomene o Sokratu”).

Da bi čovjek započeo s procesom ispravnog mišljenja, on prvo mora sići s pijedestala uobraženog sveznanja i prihvatiti vlastito neznanje. Tek tada, kroz napor traženja, moguće je naći istinu i to ne tako da nam je netko drugi prenese, već nju svatko mora pronaći sam u sebi, na temelju vlastita uvida.

Onaj tko želi dobro sebi, mora željeti dobro i zajednici. Tko čini suprotno, taj ne zna da je tuđe zlo i njegovo vlastito zlo. Tako se događa da čovjek griješi, ali ne zbog namjere, već jedino zbog vlastita neznanja i stoga što izabire na temelju loših procjena.

Kao što se putniku koji gleda u daljinu obližnja stijena može učiniti većom od daleke planine, tako se i ljudima trenutna korist pričinja većom od budućeg dobra. Nedostaje pravo znanje kojim bi mogli procijeniti što je bolje. Kada bismo uzeli za primjer dvije grupe od po stotinu ljudi, pri čemu bi u jednoj grupi svatko vodio računa jedino o sebi i svojoj dobrobiti, a u drugoj svatko brinuo o dobru svih ostalih, koji bi bolje živjeli? Zar ne bi ovi drugi? Kada, dakle, čovjek čini zlo drugima, gledajući samo osobni probitak, njemu nedostaje sposobnost mjerenja i znanje o tome što je bolje za njega.

"...i očito je da ništa nisu mogli naučiti od mene, već su, naprotiv, mnoga i lijepa saznanja našli sami u sebi, i ona su njihovo vlasništvo.”

Nikada nije isticao sebe i mogli bismo pomisliti da on i ne zna ništa više od svojih sugovornika. Možda i nije znao, ali se u jednome razlikovao: ono što je znao, to je i činio. I ono što je njegova najvidljivija, a možda zato i najmanje uočena karakteristika, ona koju nitko nije definirao kao metodu, jest sklad između misli, riječi i djelovanja.

Za bilo kakav razvoj, potrebno je razumijevanje!

Nema rasta, nema razvoja, nema evolucije – bez razumijevanja. Bilo ono isntinktivno ili svjesno. A svako razumijevanje dolazi u paketu s odgovornoscu. A-a, bez toga ne ide!!

Razumijevanje je kljucna stvar o cemu god da se radi. Pod pretpostavkom da ono o cemu se radi ima nekog smisla, neke logike. Iako smo opet Mi, ti koji odredujemo smisao odn. logiku. I za to je potrebno razumijevanje. Vrlo bih rado pisao sad o razumijevanjju, a da se ne ponavljam. To, pak, ovisi o meni i mojem odabiru. Mojem izboru. Samo ja odlucujem sto cu misliti, reci, ciniti. Drugi to mogu samo pokusati razumijeti. Neki ce to ciniti samo zato da bi o tome mogli pricati, ili to opisivati. Ali svak onaj koji pokaze interes vjeruje u onu malu, (svima nam se cini) gotovo nevjerojatnu sansu da to sto cini ima nekog smisla, neku nit vodilju, nesto sto moze omoguciti laksi put do cilja... Na neki nacin sebi prisvojiti. I zaista, ovaj bi clanak ispunio svoju misisu, svoju svrhu, kada bi potakao onoga koji dode u kontakt s njime. Inspiracija se to zove, a to je svakako razlog sto ja ovo uopce pisem...

A zasto? Zato da bi razumjeli. I to bi sve bilo u redu kad bi barem malo, ili barem na trenutke, bili svijesni sebe. Jer upravo je to - ono sto nam je najvise skriveno, a istovremeno je bas ono sto nas najvise zanima. I to nije nikakva slucajnost. Isto kao ili „isto kao“ strah i ljubav. Ali ne isto kao razumijevanje i tastina. Jer i oni su uzajamnoj vezi! Samo ne tako apsolutnoj. Jer, dok ono skriveno i ono sto nas najvise zanima, kao i strah i ljubav cine dvije polovice singularnosti, odn. zajedno cine apsolut, razumijevanje i tastina samo ne idu zajedno. One si nisu oprecnosti. One se ne iskljucuju. One si odmazu. Ali, opet, ne na onaj apsolutni nacin kao u dva ranija primjera.

Trebali bismo bit sretni sto imamo probleme, jer problemi imaju rjesenje. Solution. A to je svakako, ako nista drugo, onda utjesno. Jer ima ljudi koji svoje poteskoce ne nazivaju problemima. Oni ih pakiraju u nesto nestvarno. Samim time oduzimaju si mogucnost za komunikacju s time. Komunikcija s problemom rezultira rjesenjem. Ako mozde i ne rezultira rjesenjem, onda barem omogucava daljnji razvoj, iako polaganijim tempom. Ljudi koji svoje probleme maskiraju u to, nesto nestvarno, iako takoder u mogucnosti za polaganijim razvojem, ne dobivaju (jer na taj nacin niti ne mogu) svijest o tom svom napretku, razvoju... A medu ostalim, kako nabrojenim, tako i onim ne nabrojenim, razumijevanje je ono bez cega se niti ne moze. Conditio sine qua non.

I kakav je to sad krug iz kojeg se ne izlazi. Upravo tako, to je krug iz kojeg se ne izlazi. To je kotac zivota, a on se okrece s nama i bez nas. I on takoder ide nekamo. Ali prije nego li spoznamo sebe - osvjestimo sebe! Prije nego li smo to ucinili, ne moramo ni pomisljati na razumijevanje kotaca. Nema smisla! Mi bismo i dalje bili to sto jesmo, a kotac bi i dalje bio to sto je, s nama na sebi. Ne bismo imali kontrolu. Iako ona ni ne postoji u tom punom, opipljivom, stvarnom smislu te rijeci. Tek kad toga postanemo svjesni, vidjet cemo da to nuzno ne mora biti tako! U primjeru kotaca i nas na njemu, to znaci sljedece: - Kada toga postanemo svjesni, tada cemo primjetiti da vec jesmo okrenuti sebi. I suprotno onome sto smo svi culi kao djeca, ali i kao odrasli ljudi – prvo skoci pa reci hop. Obratno! Prvo skoci pa reci hop.

Hahaha, upravo sam zatvorio krug. To su dvije iste stvari. Dva ista kruga. Mi zaista jesmo prvo skocili i tek potom rekli hop! Ali jedna stvar ni u kojem kontekstu nije i ne moze biti promasena, a to je razumijevanje. I zato, svaki put kad razmislimo, kad uvedemo u jednadzbu koju rjesavamo - kad se sjetimo razumijevanja - ne mozemo biti u krivu. Ne mozemo!!! Ono sto cu nadopisati jest da je, priznat cete, smjesno, ili barem ironicno da se upravo toga i bojimo. Mi trazimo sigurnost, trazimo garancije... zelimo skakati tek kad znamo da je sigurno. A citavo vrijeme, da toga nismo niti svjesni, zivimo i cinimo upravo suprotno – na nacin kojeg se bojimo. Mi skacemo!! Skacemo non-stop!!!! Non-stop!!!! Uvjeren sam da tomu zapravo tezimo. Da je to sloboda koju stalno i u svemu pokusavamo ostvariti. Skakati bez straha zapravo znaci – letjeti...

Zasto ja onda ne bi tomu bio pokusni kunic?! Probat cu razumjet samog sebe kroz nesto sto cu za ovu priliku uzet kao problem. Evo, npr. ja ne volim silu. Izbjegavam ju. Iako sam sâm cesto silovit i cesto prevaljujem stvari na svoju stranu uz pomoc sile (jer tada toga nisam svjestan, a da jesam, znao bih da razumijevanje zamijenjujem silom – a to ne moze poluciti jednako vrijedan i kvalitetan rezultat i ja to jednostavno ne bih cinio). Ali kad ju treba upotrijebiti kontrolirano, to cu radije izbjeci. Zasto je tomu tako – odgovor je u zagradi. Ako ovom pitanju pristupimo kao problemu, otvaramo si mogucnost da problem rijesimo, a u najgorem slucaju, barem cemo malo napredovat, za onolko kolko smo tog problema razumjeli. Poceo sam pricati u prvom licu mnozine. A sad sam i izrekao laz :) hopala, eto ti paradoxa! I kaj, da sad okrenem sve na zelju, kao da ce to biti rjesenje. Hoce, ali generalno. Ali vratimo se specificnom. Zasto sile? Da li zato sto je moja majka silovita. Silna. Jer ona bez ikakve dvojbe – jest! Ali jesam li ja bas zbog toga takav, jesam li njome odreden, ili sam ipak imao svoje prste u tome. Jer ako jesam, onda to zahtjeva da preuzmem i odgovornost za to sto jesam! To vrijedi za mene kao i za bilo koga drugoga. Odgovor je uvijek tu i uvijek se do njega moze doci. Ali koliko dugo zelimo vjerovati u njega, toliko dugo cemo imati otvorenu priliku nadici ga i razviti se za jos jedan stupanj. Odgovor je tastina. Ona je ta koja nas sputava. Strah od nesupjeha – tastina. Strah od pogreske – tastina. Strah da je ono sto je proslo, ono na sto se vise ne moze utjecati – bilo pogresno. Tastina. Jer biti poseban nije moguce ako grijesim, ako sam neuspjesan. A tako se zelimo razlikovati. Isticati. Biti jedno naspram svega.

Kako je samo zalosna spoznaja da sam prosjecan. Gotovo porazavajuca... Ali nije bas sasvim tako.. :) Jedino uz spoznaju o vlastitom mediokritetu one can become special. And to be special, one must do special things. One must, most definitely, make special choices! A sto je specijalno nego ono sto je rijetko! Nije to nista bajkovito. Niti sveto. Tako obicno. Tako mediokritetno! A definitivno je stvar izbora, stvar zelje!!! A zelje su odraz nase vjere. To je krug iz kojeg se ne izlazi –to je kotac zivota. Izlaz uvijek postoji i on je stvar izbora, stvar zelje!

I necu sada tu potezati pitanje religije, jer to ovdje ne bi bilo primjereno. Jer svatko, u svakom slucaju, sam snosi odgovornost za ono u sto vjeruje. Pitanje je samo ogranicava li ga ili potice to u sto vjeruje. To jest, to je jedino pitanje koje bi si covjek trebao postaviti, pogotovo kad nije zadovoljan. Iako je sasvim nepotrebno napominjati da nitko, naprosto, nema potrebu mijenjati se, razumijevati, razvijati se, kada je zadovoljan. Na to misli Johnny Cash kad pjeva „...pain's the only thing that's real“. Druga rijec za to mogla bi biti i Ambicija. Treca bi mogla biti Pasivnost! Zasto ne. Ja jos uvijek nisam izrazio o cemu tocno govorim, zar ne? Ja se samo okrecem. Iako se cesce samo vrtim. Ali u tome zaista nisam jedini. I nikako ne zelim to koristiti kao opravdanje. A cinim to. Kao i svi drugi. Mediokritet koji jesam...

Zasto bi nas prosjecnost trebala sputavati, kad nas isto tako moze i nadhnjivati?

Ego je pas na lancu koji brani svoju kost, gdje kost predstavlja istinu, a lanac podsjetnik na neodvojivost od stvarnosti.

Ed Tom Bell objasnjavajuci Carli Jean kako nista nije sigurno :
You know Charlie Walser? Has the place east of Sanderson? Well you know how they used to slaughter beeves, hit 'em with a maul right here to stun 'em... and then up and slit their throats? Well here Charlie has one trussed up and all set to drain him and the beef comes to. It starts thrashing around, six hundred pounds of very pissed-off livestock if you'll pardon me... Charlie grabs his gun there to shoot the damn thing in the head but what with the swingin' and twistin' it's a glance-shot and ricochets around and comes back hits Charlie in the shoulder. You go see Charlie, he still can't reach up with his right hand for his hat... Point bein', even in the contest between man and steer the issue is not certain.

Because, what the qoute referes to is this:
• a) Even when all the cards are stacked in your favor, even with all the preparation in the world, the outcome is not certain.

Upravo zbog toga, potrebno je izdizati se iznad svog Ega i postavit se racionalnije, kontrolirajuci energiju/silu koja nas cini onima koji jesmo pa
makar nam i puno puta u zivotu bila saveznik.

Because it also means
• b) Even when all the cards are stacked against you, you still have a chance.

Nemati motiva za takvu promijenu znaci nemati zelje za preuzimanjem odgovornosti za sebe - na sebe. Istovremeno to sasvim jasno upucuje na opcinjenost samim sobom sto nije nista drugo doli - Tastina.

Ili kao sto kaze Ellis, otac Tom Bella:
Whatcha got ain't nothin new. This country's hard on people, you can't stop what's coming, it ain't all waiting on you. That's vanity.

Izgubit ili promijeniti karakterne odlike, upravo one po kojima se razlikujemo od drugih znacilo bi da se moramo ponovno "izmislit", de facto - promijeniti. Tu srecemo Ego! On je osjecaj sigurnosti koji ne zelimo izgubit ulaskom u nepoznato. Sigurnost koja je tak i tak iluzija i osjecaj koji je samo osjecaj!

Rijecima Anton Chigurha: If the rule you followed brought you to this, of what use was the rule?

Eufemizam (grč. euphemos = dobar govor; eu = dobar, pheme = govor) figura je kojom se neki izraz zamjenjuje drugim, ali u blažem obliku.

Eufemizam sam po sebi uopce ne bi trebao biti koristen. On je nerijetko samo odraz licemjerstva, ili u najmanju ruku, jalov pokusaj "pomoci".

Naime, ni u kojem scenariju ne moze posluziti niti jednoj drugoj svrsi osim onoj koja ima za cilj ublaziti, umanjiti cak - stvarnost.

Zamislite sport i eufemizam zajedno - nespojivo!
Zamislite sportasa nakon poraza i trenera koji mu prilazi i govori: Ma nema veze, vazno je sudjelovati! Toga u sportu nema. To su doslovno price za malu djecu. Krhku.

S druge strane, eufemizmu nasuprot, stoji disfemizam. On vec ima vecu primjenu. Mnogo je prisutniji u govoru od eufemizma, da kazem. Barem je moj dojam takav. On mozda cak i moze posluziti svrsi. Moze pomoci time sto ocvrscuje. Iako takoder pretjeruje u prenaglasavanju stvarnosti, jer ta cvrstoca moze samo biti privid.

Naravno da postoje situacije kad smo skloni eufemizmima i disfemizmima. To su situacije koje su povezane s gubitkom, bilo da se radi o gubitku neceg stvarnog ili iluzornog. Neosporno je da nitko ne voli gubiti, kao i cinjenica da je gubitak sastavni dio svakog natjecanja.

A zivot - to je natjecanje.

I to uvijek protiv samog sebe!

Prilazem citat Sun Tzua (u mom prijevodu s engleskog):
Ni jedan covjek, ma kako mudar, nije u stanju izbjeci posljedice koje slijede*... U ratu, zato, nek ti najvisi cilj bude pobjeda.

*you can't stop what's coming, it ain't all waiting on you. That's vanity... iz filma No Country for Old Men

U ovom trenutku, nakon tesko zaboravljivog poraza od Engleske, mozda ne bi bilo pogresno obratit pozornost na ulogu izbornika-trenera. Naime, ukoliko ustvrdimo da izbornicka-trenerska uloga zaista nije samo u motiviranju vlastitih igraca, morat cemo doc do zakljucka da je uloga trenera-izbornika takoder od ogromnog znacaja za snagu momcadi.

E sad, kad pricamo o snazi onda pricamo o uspjehu. U slucaju nogometa, kao i sporta opcenito, stvari su prilicno jasne. Snaga se izjednacuje s uspjehom, odnosno garancijom uspjeha. Kada jedna momcad porazi drugu u dva susreta, prosjecno s 4.5 : 1, onda mozemo ustvrdit da momcad koja je na svoj konto upisala dvije uvjerljive pobjede svakako je uspjesna, a tim je slijedom, onda, njen suparnik ne toliko uspjesan, dapace – neuspjesan.

Da se vratim izbornicima. Vjerujem u ulogu izbornika-trenera. Vjerujem u mogucnost da jedan covjek ima u svojoj moci i mogucnosti u velikoj mjeri biti faktor koji odlucuje o uspjehu. S obzirom da nikad necu sâm biti momcad, tim – vjera u to ne samo da mi je utjesna, vec je i poticajna!

Da budem konkretan, smatram da je za ovakav debakl, barem jednako kao i igraci, zasluzan Slaven Bilić, odn. njegov stozer. Ne zelim biti pljuvator, jer to i nisam, ali mislim da necu pogrijesiti ako konstatiram da je Fabio Capello ocitao trenersko-izbornicku lekciju nasem strucnom stozeru na celu sa Slavenom Bilicem.

U ovom trenutku to vise nije problem. To je BIO problem dok ga jos nismo otkrili, odnosno njegove posljedice (u vidu teskog poraza). Nas problem danas sastoji se u tome da shvatimo i nadidemo taj problem, tu zastarjelu (za Capella ocito) paradigmu i da na njegovom rjesenju utemeljimo novu paradigmu. Nas problem je, kao i uvijek (kao i svima) - nasa sansa. Sansa da evoluiramo, kao sto Englezi definitivno (u odnosu na nas) jesu!

Ja ne nudim rjesenja. Ja isticem vaznost trenera, odnosno izbornika, glavnog stratega, takticara i motivatora u procesu ostvarivanja uspjeha. (Ne)Uspjeh je taj koji je, prije svega, vazan za one koji su njegov dio, njegove aktere, a tek posljedicno i za nas promatrace. Nas, koji se s tim (ne)uspjehom identificiramo.

Za kraj, nudim vjeru u dobru, a svakako mogucu buducnost. Ono sto prizeljkujem jest da se kvalificiramo na Svj. Nog. Prvenstvo iduce god, i da tada demonstriramo tu novu paradigmu koju bi morali do tada usvojiti i onda u izravnim okrsajima s najjacim reprezentacijama usporediti vrijednost i snagu tih paradigmi. Najvise bih to volio jer vjerujem da nasa momcad ima odlicne pojedince, s interesantnim pozadinama, koji bi nogometnom svijetu (barem onom promatrackom, ako ne i onom natjecateljskom) mogli pruziti mnogo inspirativnih poteza. Takoder, mislim da nam je upravo takvo razmisljanje i takvo prizeljkivanje i karakteristicno, jer u nasem duhu gotovo nikad nije samo zelja za pobjedom. Mi smo, kao narod, zapravo vrlo submisivni i u tome smo vrlo ustrajni (da ne kazem uporni!), sto nas, cesce nego rijede, cini ne pretjerano motiviranim. Mozda je (takav) nas duh najvise nalik dalmatinskom mentalitetu. Doduse taj dalmatinski mentalitet vec dugo nije prisutan na javnoj sceni, a radi se o zelji za nadigravanjem, za pobjedom, ali ne za ozbiljno. Taj mentalitet je vrlo privlacan kada je ostvariv, a on se gotovo uvijek ostvaruje prilikom uzivanja. Uzivanje u sebi, uzivanje u samoljublju, u zaigranosti vlastitog duha kojim smo opcinjeni. To je jedna potreba za divljenjem drugih, ali istovremeno i potreba za „kruhom bez motike“. Takav mentalitet je i meni samom blizak, jer znam da u njemu nema pokvarenih namjera. Cijela ideja tog mentaliteta je IGRA. Igrajmo se i ucinimo igru sto zanimljivijom kako bismo i sami u njoj uzivali vise.

Ono nesebicno i neiskvareno, ono djetinje zaigrano -- ono je sto je meni privlacno. Vic, duh, zivot. Vjerujem da s tim idejama kapetan broda kojim upravlja moze i dalje uspjesno odrzavati kontrolu nad brodom i uzivati u svemu sto mu zivot nudi. Krize vidjeti kao sanse, poraze kao lekcije. Ici dalje i biti snazniji i uspjesniji. Biti kapetan svoga broda.

Puno mudrije i sazetije to je srocio Sun Tzu, koji kaze:

Ni jedan covjek, ma kako mudar, nije u stanju izbjeci posljedice koje slijede... U ratu, zato, nek ti najvisi cilj bude pobjeda.

Sljedeci tekst preuzet je s ove adrese

Šta je to paradigma? Na koji način se formira? Koje vrste paradigme postoje? Kako se ljudi klasificiraju u njihovom odnosu naspram paradigme? Neki prijedlozi u vezi formiranja nove paradigme i na kraju nekoliko veoma zanimljivih i šaljivih priča o načinu na koji se ljudi postave naspram određenih situacija.

Priredio: Nazif Horozović    

Definicija pojma „Paradigma“ glasi: Skup iskustava, informacija, uvjerenja i sistema koje posjeduje čovjek i koje imaju za cilj da nacrtaju smjernice kojima treba da se kreće i određuju njegov načina djelovanja u različitim situacijama.

Na koji način se formira paradigma?

Kada se ljudi voze nekim dobro uređenim putem koji je ograđen lijepim drvećem i krasnim cvijećem. Neki ljudi uopšte ne primjete cvijeće zbog velike brzine, ili zbog toga što su opterećeni nekim problemima o kojima razmišljaju, ili što eventualno slušaju zanimljiv program na radiju i sl. Dok drugi primjete drveće i cvijeće i dive se tom prizoru, a drugi uz divljenje iskazuju i želju da se posadi još drveća i još cvijeća raznih vrsta.
Neki drugi ljudi bi se željeli zaustaviti i prošetati pokraj te ljepote da udahnu lijep miris i iskažu svoja osjećanja prema toj ljepoti koju osjećaju. Možda se nekima pojavi inspiracija za pisanje poezije i lijepih pjesama u kojima će opjevati ljepotu izgleda i mirisa tog prekrasnog cvijeta. Neki u cvijetu vide izvor mirisa, a drugi utočište i proizvođače insekata.
Neki sasvim drugi ljudi razmišljaju o firmama koje rade na zasađivanju cvijeća i kompletnog izgleda kolika je njihova materijalna dobit i da li zaista zaslužuju da budu nosioci takvog jednog projekta ili su taj posao dobili na nepošten način itd.
Svaki čovjek ima svoju posebnu sliku (svoju paradigmu) u kojoj posmatra put i cvijeće i sve što susreće u životu.


Pozitivna i negativna paradigma

Neophodno je da čovjek koristi svoju vlastitu paradigmu na pozitivan način tako što će promijeniti način shvatanja, a to znači da će njegov način shvatanja biti pozitivan što će rezultirati promjenu njegovog pogleda prema određenim dešavanjima i na koncu pozitivno ocjenjivanje istih, a to znači promjenu našeg odnosa prema njemu. Niti jedna stvar nije toliko bitna kao što je bitno odnos prema formiranju stava, jer od našeg stava prema određenim stvarima i dešavanjima zavisi hoće li ona uspjeti ili ne.
Kada čovjek zauzme stav da ne može učiniti određenu stvar on to neće moći učiniti bez obzira što on možda može to odraditi u stvarnosti. Čovjekov uspjeh ili neuspjeh u dobroj mjeri zavise od njegovog načina razmišljanja. Možda se ispred njegovih očiju nizaju prilike za uspjeh, ali ih on ne primjeti zbog pogrešne dioptrije koju koristi a koja mu ne dozvoljava da te prilike evidentira. Koliko je samo pogrešan pristup paradigmi uništilo pojedince, porodice, fabrike pa čak i društva.

Podjela ljudi u odnosu naspram paradigme

Ljudi u odnosu naspram paradigme se mogu svrstati u slijedeće skupine:

1.     Izumitelji - Uzdignuti

2.     Klasici (ne prihvataju promjene) – posljednji koji se priključuju koloni

3.     Pioniri – prvi koji se pridruže koloni

1 – Izumitelji (katkad izvan područja pokrivenosti)Ne podnose rasprave jer im brzo dosadi. Također, ne vole detaljisati niti dokazivati određene stvari. Način komunikacije sa njima treba biti isključivo pohvala i isticanje njihove veličine uz veliku dozu poštovanja. Isto tako razgovor sa njima treba biti na šaljiv način i svakako bez ismijavanja i kritike.

Izumitelj mora dokazati uobičajenim ljudima i pionirima da je on kreativan... kao što je napravio Edison kada je izumio električnu lapmu i kada ga je upitao novinar: Šta ako se lampa ugasi? Edison je jednostavno potvrdio svoju kreativnost riječima: „Vratićemo se u mrak u kojem smo i prije bili.“


2 – Klasici  (u većini slučajeva su to polemičari)

Veliki dio vremena utroše u rasprave kako bi dokazali grešku nekog novog razmišljanja (sa aspekta njihovih ustaljenih i primitivnih ideja). Oni ne učestvuju u aktivnostima koje imaju veze sa savremenom paradigmom. Joe Parker ih opisuje kao ljude sa „paralizom shvatanja“ koja ih spriječava od viđenja onoga što ne pripada njihovoj paradigmi.
Zbog toga, najbolji mogući način za komuniciranje sa njima je šutnja i potvrđivanje njihovih ideja i razmišljanje, a nakon toga pokušati servirati određene ideje nove paradigme. Ovdje dolazi do izražaja kreativnost u izlaganju kreativnosti. Lijepo ih je podsjetiti poučnim izreka poput izreke:
„Razum je poput padobrana ne služi svrsi osim kada je otvoren.“

3 – Pioniri (Oni koji vode dijalog)

Pioniri paradigme su dobro rješenje. Oni su superiorni u dijalogu zbog toga što imaju veoma visoku fleksibilnost naspram nove paradigme ili naspram onoga ša čim se ne slažu. Oni prihvataju inovitet na osnovu intuicije i djelimičnih informacija.
Pioniri teže da uspostave tešku ravnotežu koja se ogleda sa jedne strane u ohrabrivanju inovatora u onome što rade uz korištenje njihovih dostignuća, a sa druge strane ne žele izgubiti klasičare koji, također, posjeduju opažanje i vještine koje prouzrokuju djelovanje kada shvati ili prihvati ono što mu nudi inovator.


 Prijedlozi za formiranje nove paradigme:


Z  Da prihvatiš činjenicu da tvoje mišljenje ne mora biti stalno tačno i da može biti pogrešno.

Z  Da razmišljaš u skladu sa novim i različitim standardima mišljenja

Z  Spoznaj kojem obliku paradigme ti pripadaš

Z  Uživaj u šalama i sanjarenju

Z  Klasificiraj ili promjeni izvore svojih informacija

Z  Znaj da vrlo često na jedno pitanje postoji više tačnih odgovora

Z  Izbjegavaj općenitost koja uništava naprednu paradigmu.

Z  Promjeni uvjete sjela u kojem sijeliš ili svoju pažnju posveti nečemu što do sada nisi pratio

Z  Probaj neku drugu hranu koju do sada nisi probao (da je halal, naravno)
 


Raznolike priče i događaji o paradigmi    

  I.                U trgovačkoj saradnji između dvije arapske zemlje određeni su carinske takse na veliku većinu proizvoda. Jedan čovjek je razmišljao šta bi mogao izvoziti iz jedne i uvoziti u drugu zemlju. Odlučio je da svaki dan na mazgama i konjima prevozi djetelinu, za koju neće plaćati carinske takse. Na graničnim prijelazima je prolazio bez problema sve dok se nije utvrdilo da je švercovao upravo konjima i mazgama.           

Ovaj čovjek je koristio paradigmu koju carinici nisu uspjeli primijetiti.



    II.              Jedan ljekar je pozvan u centar za odvikavanje od ovisnosti alkoholom da održi predavanje o štetnosti alkohola. Sa sobom je donio dvije čaše. U jednoj čaši je bila voda, a u drugoj alkohol. Uzeo je jednog crva i stavio ga u vodu. Crv je plivao i nikakvih posebnih detalja se nije moglo zapaziti kod tog slučaja. Nakon toga je uzeo crva i stavio ga u čašu sa alkoholom gdje se crv nakon kratkog perioda potpuno raspao. Nakon toga je ljekar pogledao u ovisnike i pitao ih: Jeste li razumjeli?Odgovor je bio: Naravno, kada imamo u organizmu crva popijemo čašu alkohola i taj crv će nakon kratkog perioda nestati.

Ovaj ljekar je prišao ovisnicima iz perspektive svoje vlastite paradigme, iako je trebao koristiti paradigmu kojom se služe ovisnici.


   III.        Jedan čovjek se vozio autom  ne toliko velikom brzinom. Ulazeći u jednu krivinu izletio mu je auto koji se nalazio na istoj strani kao i ovaj. Nekako se uspio vratiti na svoju stranu i nakon što su se skoro mimoišli ovaj što je bio na pogrešnoj strani je otvorio prozor i proderao se: Svinja!!! Drugi čovjek se naljutio i psovao čovjeku koji ga je uvrijedio najružnije psovke.  Nije se malo vozio kad na putu mrtva svinja. Nije imao dovoljno vremena da zakoči i udario ju je. Paradigma ovog čovjeka je protumačila riječ „svinja“ kao uvredu, iako je drugi čovjek mislio time da upozori na mrtvu svinju na sred ceste. On to nije razumio i rezultat toga je bio da je izvrijeđao čovjeka i udario u mrtvu svinju.

    IV.        Bio nekada čovjek koji se zvao Hari. Poznat je po tome što je veoma vješto i lahko otvarao katance i brave. Došao mu je jedan bankar i rekao mu: Kladim se da ne možeš otvoriti vrata moje banke u roku od dva sata. Hari se nasmijao i rekao: Otvorit ću ih za pet minuta. Dva sata je Hari otvarao i nikako da otvori. Nakon što se predao naslonio se na vrata i vrata su se sama otvorila, jer su inače bila otključana.Na osnovu Harijeve paradigmi nije bilo moguće zamisliti da su vrata otključana. Ovakav slučaj se u nauci Paradigme zove „Povratak na početak“. To nam govori da je Harijeva vještina u otključavanju brava identična vještini djeteta, jer se baziraju na veoma usku paradigmu.  
 

Nemoj živjeti u prošlosti niti koristiti usku paradigmu. Stvori sebi veću i širu paradigmu koja će te učiniti uspješnim i sretnim, ako Bog da!

Ciklicnost je dio zivota – kako cjelokupnog, tako i pojedinacnog. Pisao sam jednom nesto u tom smislu.. krugovi i to... sasvim je moguce spiralu dozivjet kao krug – ovisi samo o perspektivi gledanja. Zato se i kaze kad nastane problem, da je potrebno promijenit perspektivu - gledano iz sredine, svojim ocima, radi se o krugu, al uz promijenu perspektive mozda uvidimo da se radi o spirali. Zato nam je i lakse uvidjet greske kod drugih, jer ne gledamo iz centra.

Ciklicnost osigurava harmoniju, a ja nekak ocekujem da bi ona morala imat tocno tri faktora da bi mogla biti takva - kompletna! Hehe, mozda sam i ja ipak praznovjeran, al broj tri po meni je najsavrseniji broj i ujedno najmanji samostalni broj. Oprostite mi kaj radim ovu digresiju... necu rec nis novo, al mislim da broj jedan ne postoji. Mislim, naravno, na onaj teoretski dio matematike koja kompletna pociva na aksiomima. Sami brojevi ne postoje osim kao simboli za sporazumijevanje. Broj jedan je iskljuciv. Rasclanjujuci stvarnost doci cemo do krajnje podjele - Sve i/ili Nista. Dolazimo do konacnog, nedjeljivog, do prvog - a to je broj jedan. Konacnost, bas kao i brojevi, postoji samo kao iluzija, kao amputirani dio tkiva vremena. To su dvije stvari potpuno oprecne, a potpuno istovjetne. To konacno, dakle, nije samo jedno. To su dvije stvari koje se medusobno ne ponistavaju, vec nadopunjuju. Ta dva apsoluta (Sve i Nista) zajedno cine ono prvo samostalno, koje je (ocito nije prvo, a ocito ni samostalno, nedjeljivo :)), a to dvoje cini trece, sto je zapravo prvo samostalno. Harmonija. A Harmonija je Ideja. Ona objedinjuje te dvije krajnosti. Tu imamo Sveto Trojstvo; Yin, Yang, Taijitu; Um, Duh, Tijelo... IDEJE. Brojevi jedan i dva predstavljaju oprecnosti, a oprecnosti su pretpostavka da nesto uopce postoji. Tek kad imamo noc mozemo prepoznati dan, tek kad osjetimo sto znaci nemati, znat cemo sto znaci imati, jedino smrt daje vrijednost zivotu.... Zato si ja nekak mislim da se zivot nemre rasclaniti na jednu ili dvije najosnovnije stvari. On mora biti sazdan od barem tri "dimenzije", a iz broja tri moguce je stvoriti bilo sta. 1=2=3=1=ciklicnost.

Pretpostavljam da prica o broju tri nema veliku pragmaticnu vrijednost i da, ako se doslovno shvati, vjerojatno ne pomaze mnogo u rjesavnju problema, al meni nekak dobro dode kao neki orijentir ili podsjetnik da se nikad ne bi smio prepustit u potpunosti samo jednoj stvari, da u potpunosti smetnem s uma sve ostalo. Mislim da bi uvijek covjek trebao u glavi imat tri stvari – pro, contra i ono sto to dvoje skupa cini. Na kraju krajeva, smatram da su najvece istine kontradiktorne, a ovakvim razmisljanjem mi ta kontradiktornost moze imat smisla. Mozda realnosti pridajem preveliku vrijednost, al nemrem zamislit da postoji ista bitnije od stvarnosti?!

Kad govorimo o sadasnjem trenutku i njegovoj snazi, dovoljno se prisjetiti onog osjecaja neodvojivosti od trenutka. Krasan je to osjecaj, ali vrlo ga je tesko odrzat uz konstantnu kakofoniju koja dopire od svuda! Vjerujem da svi traze taj osjecaj ili ga prizivaju u sjecanje, a cineci to nerijetko sve ono sto im zaokuplja pozornost zapravo smatraju smetnjom i toga se zele rijesiti. Vjerujem da tada zapravo idu protiv sebe, jer upravo ono sto im oduzima paznju u tom trenutku bas je ono cemu bi svoju paznju najlakse predali. Samim time, oni se koncentriraju na ono na sto su (tak i tak) koncentrirani s ciljem da prestanu trosit svoju koncentraciju/energiju na to (na sto su koncentrirani od pocetka), kako bi ju mogli usmjerit na ono na sto zele! Meni to ima smisla kao i kupiti litru mlijeka plateci ju s dvije litre mlijeka!

Naravno da ni sam nisam imun na takav nacin ponasanja, ali ucim se biti neuvjetovan kako bi mogao otpustiti ono sto me zaokuplja ne bih li se mogao posvetiti onome sto me zanima. Nije to lak zadatak. Ja oduvijek brkam dvije stvari – ono sto moram ciniti i ono sto trebam ciniti. Tek nedavno cuo sam vrlo istinitu mudrost: We must do what we have to do, in order to do what we want to do. Opet su u igri ta tri faktora... :)

Kad sam bio mlad, cesto sam s prijateljima, kada ne bismo imali sto za radit znao zapalit joint. Svi su u pravilu bili gluplji (barem su oni sami to tako nazivali) i vristali od smijeha, dok bi ja cesce nego rijede imao osjecaj da mi se otvaraju neke nove perspektive koje do tada nisam primjecivao... Takva stanja zapravo nisu u meni izazivala pretjerano „slavlje“ jer sam uvijek bio svjestan da analiziranje i diskutiranje nisu prvi izbor drustva o kojem bi bio, a i zato kaj sam oduvijek bio prilicno zaokupljen samim sobom, pa je postojala opasnost da bi se previse zanio i da bi mozebitno pokvario „zabavu“. Takoder sam tada imao puno manje iskustva pa sam samim time puno vise onoga sto sam znao i vjerovao pokupio iz izvora koji nisu bili ja. Danas vise nisam takav. Danas sam puno kriticniji, rekao bih zreliji. O sebi znam puno vise nego prije, bas zato sto te situacije nisam ignorirao nego sam im pridavao paznju – kad su mi vec same od sebe oduzimale paznju! Iako mi se ponekad cinilo da je puno toga na kocki. Znao sam pomislit da bi mogao izgubit razum, otic ko zna di u glavi, da nemrem prestat razmisljat i analizirat, mislio sam da bi mogao umrijet u trenucima kad bi mi tijelo davalo "cudne" signale.. cak sam znao vlastitu sexualnost dovest u pitanje. A sve zato sto nisam imao unutarnju referentnu tocku. Nisam imao sebe. Ono sto sam znao i onda i danas jest da nema nikakve koristi od znanja koje mi nikad nece trebat. I to mi je valda davalo snagu da prodem sva ta pitanja i sva iskusenja koje Ego postavlja i da dodem tu di sam sad, ovakav kakav jesam. Znao sam onda kao sto znam i danas, da bez mene nista ne postoji. Zato mogu, u sali naravno, rec da sam najjaci na svijetu. Zato sto vjerujem da ako nastavim ovim putem, da cu moc razlucit situacije u kojima se trebam borit, a da cu prepoznat one u kojima to ne moze bit rjesenje... Da cu znat razumjet svoje potrebe i da cu ih znat zadovoljit bez da gazim preko drugih, bez da ugrozavam tudu slobodu.

Sve u nasim zivotima pocinje od i zavrsava kod - nas samih.

Oscar Wilde
„Samo površni ljudi sebe dobro poznaju“

Trik odgovor - koje pitanje više odgovara istini:

Je li itko primjetio da je biti PONOSAN puno lakše ako smo uspravni?

Je li itko primjetio da je lakše PONOSAN biti stoječki?

- nije bitno tko sam. to nista ne znaci.

- kamo idemo?

- vidjet cete.

ako zelite da vas ljudi slusaju, ne mozete im samo taknuti rame. morate ih udariti maljem. onda ce vas pozorno slusati.

- pitanje je samo zasto si ti tako poseban da bi te ljudi slusali?

- ja nisam poseban. nikad se nisam isticao. ali ovo jest. ovo sto radim. moje djelo.

jos ga ne vidite u njegovoj potpunosti. ali kad stignemo do kraja, kad sve bude gotovo... ljudi ce jedva moci shvatiti. ali nece moci poreci.

ali ne brini, neces nista propustiti.

- nesto sam pokusavao shvatiti. mozda bi mi ti razjasnio.
kad je covjek lud, kao sto ti ocito jesi, zna li da je lud?
padne li ti kada na pamet: covjece, kako sam lud! radite li to vi ludaci?

- vama je najlakse opisati me kao ludaka. ne ocekujem da shvatite, ali ja nisam odabrao. ja sam odabran.

- ne sumnjam da u to vjerujes. ali mislim da si previdio jednu kontradikciju.
ako te doista visa sila odabrala,ako te nesto tjeralo da podignes ruku, cudno je sto si uzivao. uzivao si igrajuci svoju ulogu. a to bas nije odlika odabranog.

- uzivao sam koliko uzivas i ti dokazujuci mi da si ti u pravu, a ja u krivu. nije li tako? bi li volio da mi mozes dokazati?

- vrijedas me. nikad to ne bih ucinio.

- samo zbog posljedica. vidim ti to u ocima. covjek smije uzivati u svom poslu.
necu poricati. svakog gresnika zelim kazniti njegovim grijehom.

- a ja mislio da ti samo ukazujes drugima na njihovu nesvjesnost.

- nesvjesnost? pokusavas bit duhovit?

- predebeo covjek. odvratan covjek koji je jedva mogao stajati! da ste ga vidjeli na ulici, izrugivali biste mu se! da ste ga vidjeli dok jede, prisjeo bi vam objed!

pa odvjetnik. siguran sam da ste mi na tome potajno zahvalni. covjek je to koji je posvetio zivot zgrtanju novca lazuci na sva usta da zastiti ubojice i silovatelje!

zena...! zena iznutra tako ruzna da ne zeli zivjeti bez vanjske ljepote!

raspacivac droge! pederast!

i ne zaboravimo kurvu koja je sirila bolestine!

samo u ovako usranom svijetu mozete takve nazvati nesvjesnima.
ali u tome i jest stvar.
srecemo grijeh na svakom uglu, u svakom domu i toleriramo ga. toleriramo ga jer je postao uobicajen. trivijalan. toleriramo ga non-stop.

.
.
.

- umisljena velicina.

- ti bi mi trebao zahvaliti.

- zasto?

- jer ces postati poznat.
shvati, ovdje sam samo zato sto sam ja tako zelio.
ziv si samo zato sto te nisam ubio. postedio sam te.
sjeti se toga svaki put kad se vidis u zrcalu do kraja zivota, zivota koji sam ti ja darovao!

- sjedni natrag, prokleti ludace! zavezi gubicu!
nisi ti mesija!
ti si cudo od tri dana! puka senzacija!

- ne trazi da zalim one ljude. isti su kao gresnici sodome i gomore.

- zelis reci da si cinio milosrde bozje?

- cudni su putovi gospodnji.

.
.
.
.
.

- kad sam rekao da ti se divim, doista sam tako mislio.
lijepo si si sredio zivot. mozes se ponositi.

narator: john doe drzi sve konce u rukama.

da sam barem zivio kao ti. divim se vama i onom sto ste postigli.
jutros sam posjetio tvoj dom. nakon sto si otisao.htio sam glumiti tebe. da okusim zivot obicnog covjeka.
nisam uspio. pa sam uzeo suvenir. ONO STO TI JE NAJDRAZE.
zavidim ti na normalnom zivotu. moj je grijeh zavist.

osveti se, prijatelju.
prepusti se srditosti!

preklinjalo me da to ne ucinim. da to ne unistim. i buducnost koju je nosilo u sebi.

.
.
.

pa on nije znao!
_____________________________________________________________

ernest hemingway napisao je: svijet je lijepo mjesto i vrijedno se za njega boriti.

s drugim dijelom se slazem.

Opijum, heroin i kokain u proslosti su svoju primjenu imali kao lijek. Danas ih zovemo najtezim drogama. Ideja koja stoji iza droge, bas kao i iza lijekova, jest ideja o pomoci. Lijekovi postoje da bi pomogli ljudima u nadvladavanju razlicitih tegoba koje onemogucavaju doticnu osobu u izvrsavanju svojih potreba. Bol, nesanica, kasalj, depresija,.... bilo kakva tjelesna ili dusevna rana po svojoj definiciji je nepozeljno i neprirodno stanje, koje bi prije svega trebalo izbjegavati, ali ak vec u tome ne uspijemo, onda je prirodno zeljeti cim prije sanirati ju kako bismo mogli nesmetano nastaviti dalje po putu kojeg smo si zacrtali. To je, dakle, uloga lijeka. Njegova glavna i jedina uloga jest da svojim djelovanjem ublazi covjeku njegove tegobe. Lijek je, a posebno droga; Means to an end!

Mnogi od nas reci ce za drogu da je losa, a za lijekove da su dobri. Kao i sve, takva crno-bijela podijela ne moze biti tocna, a kao takva, sama ta misao i stav gubi sav smisao. Ajmo mi rade probat ustanovit sto je sto, prije nego donesemo neki sud. (ako vec moramo sudit?!)

Prije svega, nista ne moze biti samo nesto (dobro, lose, visoko, prakticno, lijepo, narancasto....)! Kao sto znamo, ono sto je prije bio lijek, danas nazivamo drogom! Kak je to moguce?
Dva su odgovora na to pitanje - onaj subjektivan i "osporiv" i onaj objektivan i "neosporiv":

1) Zato sto zelimo vjerovati u carobne stapice, i
2) Zato sto ta nasa vjera (naivnost, glupost) savrseno odgovara (u ovom slucaju) farmaceutskoj industriji - nakon naftne, vjerojatno najjacoj industriji na svijetu!

Pojasnit cu prvi odgovor.
Naime, prema lijeku se ljudi odnose kao i prema carobnom stapicu - vjeruju u cudo, vjeruju da ce ih lijek izlijeciti od onoga sto smatraju svojom bolesti ili svojom tegobom. Vjeruju u tzv. quick fix! Bas kao i kod ovisnika o heroinu ili kokainu , pacijent-lijekom/ovisnik-drogom trazi taj quick fix, ali sto je gore od toga, ovisnik vjeruje da ce ono sto ga muci, na kraju balade, zaista i nestati kao sto nestaje svaki puta kad se sutne u venu ili povuce na nos. Ista je stvar i sa ljudima koji piju lijekove. Da se razumijemo, danas su ovisnici svuda oko nas, samo sto oni to nisu, jer drogu nabavljaju legalno. A sta to znaci? Droga ko droga - ljudi je konzumiraju kao svog gurua, svog ucitelja zivota - najobicniji supstitut za ono sto im fali, samo kad je legalno onda lova ide pastirima! Ovisnici se uvijek vrte u tom zacaranom krugu – ja sam nemocan sebe ucinit sretnim, al zato postoji ono nesto ili onaj netko tko/sto mi je potrebno da budem!

Nemojte me pogresno shvatit, postoje situacije gdje je doslo do nepovratnih promijena u ljudskom organizmu, kada ne preostaje nista drugo osim uzimanja lijekova kojima se nadomjesta ono sto nedostaje ili sanira ono sto je ranjeno, ali isto tako postoje ljudi koji objektivno nisu bolesni ili "ranjeni" do te mjere da si sami ne bi mogli pomoc, ali su lijeni, glume nemoc (traze pomoc), bez vjere su, kukavice, jednom rjecju - slabici koji ZELE vjerovati u cuda, u carobne stapice, u quick fix, u boga (ako zelim bit provokativan). Takvim razmisljanjem, ti ljudi sebi oduzimaju mogucnost da nesto naprave od sebe ili za sebe dok ne bude prekasno, a svoju vjeru poklanjaju navedenim stvarima na taj nacin stvarajuci savrsen alibi i opravdanje za sebe. Onaj koji im nitko ne moze oduzeti. Oni izrazavaju jasan stav – JA TO NE MOGU SAM! I momentalno se pretvaraju u ovce. A to je pogresno pricali mi o drogi, lijekovima, novcu, znanju, ljubavi ili boli... Nista nije samo nesto. Kaze se da se novcem nemre kupit ljubav, al se ni ljubavlju nemre stvorit novac. Lijekovi nas ne cine zdravima - koristenje istih samo upucuje da vise nismo! Droga nas cini sretnim - al na dulji rok nas neminovno vodi u nesrecu. Nema crnog bez bijelog, dana bez noci, ljeta bez zime, radosti bez tuge....

A mi uporno zelimo vjerovati. Zelimo!

I o zelji sam vec pisao...



Instinktivna sloboda

Cesto, kada cujemo da su ljudi najinteligentnija bica, cujemo i objasnjenje za tu tezu. Ono je da covjek ima sposobnost razmisljanja, da ima svijest. Covjekovo najjace oruzje je njegov mozak i ono sto on producira...

Uzmimo sad psa za primjer.. kako se ja usudujem reci da sam iznad tog psa po nekom stupnju razvoja? Tako sto njega usporedujem sa sobom. Kada bismo usporedivali sebe sa zivotinjama, usudujem se reci da bismo komotno mogli konstatirati i obratno. Ono sto psima i ostalim zivotinjama uzimamo kao dokaz njihove inferiornosti u odnosu na nas jest njihova uvjetovanost. Zivotinje se naime ponasaju u skladu sa svojim instinktima. Njihovi instinkti uvjetuju njihovo ponasanje. Ljudi su, pak, razvili mozak (bez uputstava) i sad ga koriste (takoder bez uputstava) i ponosni su sami na sebe pa onda jos taj ponos zele i izmjeriti... pa kazu ajmo vidit kaj covjek sve moze, a da jedan pas nemre, ili majmun, ili slon... da bi mogli ponosno konstatirati – Da! Nema mi ravnog! Zaista sam najpametniji, najinteligentiji... Nu mene, slavodobitnika!!!



U tom samoljublju nerijetko gubimo iz vida vlastitu ogranicenost, vlastitu uvjetovanost i spustamo se nize na razvojnoj ljestvici nego li objektivno jesmo. Bojimo se samih sebe. Bojimo se oruzja kojim smo si priskrbili titulu vladara Zemlje, titulu vrhovnog bica. Titulu na koju smo toliko silno ponosni!

Odbacujemo odgovornost!Ali tek nakon sto smo si priskrbili poziciju alphe, poziciju moci. Nije li nam nas dr. Ivo upravo demonstrirao to o cemu pricam. Ali ovo nije post o politici....



Zalosno je to, veoma zalosno, kada vidimo ljude koji se srame, ili boje, ili su na bilo koji drugi nacin uvjetovani da bjeze od stvarnosti. Stvaraju te svoje iluzije i onda se svim silma bore da ih odrze... Vrlo ironicno i vrlo zalosno... gotovo smjesno. Tragikomicno!



Dakle, zelja! Zelja je ono sto covjeka ogranicava i uvjetuje!!! Zelja je nas instinkt. Kak moj pas odma oce ulovit ono kaj se brzo krece, cak i prije neg je opce mogo skuzit o komu il cemu se radi, jer mu je to instinktivna reakcija, upravo tako i mi bivamo uvjetovani nasim, vlastitim zeljama!! I vidi opet paradoxa, vidi opet ironije!! Zelja je nesto sto svjesno (a to bi trebalo podrazumijevat promisljenost) izabiremo, a ako izabiremo znaci da imamo slobodu, a ako imamo slobodu znaci da imamo odgovornost i OPET biramo ono sto ce nam olaksat borbu sa stvarnoscu a iluzije ucinit realnijima. Ti to nemres vjerovat!!! I to je droga, a i lijekovi su droga... Pametnom dosta.



Pojasnjenje drugog odgovora.
Farmaceutska industrija danas je, nakon naftne, vjerojatno najjaca industrija na svijetu. A sta to znaci, ne treba objasnjavati da bi bilo jasno. To sto ljudi nemaju vjeru, odnosno istu kupuju novcem, drogom, cime vec.. savrseno odgovara onima koji su svjesni ljudske naravi (svijesni da su ljudi ovce i jos se k tome trude!) i koji razumiju da je najteze probuditi covjeka koji se pretvara da spava. A ovcama je potreban pastir... Evo ti crkva... Evo ti farmaceutska industrija,... Ne zaboravimo estetsku kirurgiju...., na koncu konca ne zaboravimo novac! Sta je to nego idolopoklonstvo!!!!! Ljudi su zbunjeni, ljudi si zgubljeni. I traze smisao i spas... Traze ga u novcu, traze ga kroz sex, traze ga u knjigama, ...., traze ga van sebe! I kaj kad ga ne nadu? Upravo zato nista nije jedno! Da pojasnim, ne postoji ono sto je samo i jedino to sto jest. Nista je sve, a sve je sve (iako je sve ujedno i nista).... I zato nista nemre biti samo nesto. Ko se zajebe i povjeruje u suprotno... recimo samo da ce mu droga donekle pomoc. Lijekovi ce mu donekle pomoc. Novac ce mu donekle pomoc. Sex ce mu donekle pomoc. Ma sve to skupa mu moze samo donekle pomoc. Covjek koji povjeruje da se sreca moze naci u necemu osudio se na nesrecu. Ne postoji jedna stvar u kojoj cemo naci srecu. Dapace, uopce ne postoji sreca da se nade. Nema srece. Ona ne postoji. Samo ako covjek to moze shvatit on moze postati sretan! Paradox - itekakav! Istina - apsolutna! Tzv. Paradox of Hedonism

Onaj koji tocno zna sto trazi - nikad nece naci to sto trazi. Onaj koji trazi ne znajuci sto ce naci - ne zna ni sto trazi. Opasnost prvom prijeti od odustajanja, a ono sto ga onda ceka kao posljedica je razocaranje, dok drugom prijeti razocaranje potragom, sto za posljedicu ima odustajanje. Ni jedan ni drugi nece naci ono sto traze iako to nalaze non-stop.



Kak veli Forrest Gump - Life's like a box of chocolates. You never know what you're gonna get.



I kaj to nije sve ono sto uvijek i stalno trazimo?? Nesto novo, igracka i cokolada :)

3u1 = 3iz1